Kronologija života i djela

Rođen je 4. studenoga 1905. u Rastušju kod Slavonskoga Broda, kao prvo od šestero djece zemljoradnika Emerika, zvanog Mirko, i Magdalene, zvane Manda, rođene Kegljen.

Nižu pučku školu polazio je u susjednom Podvinju. Od 1916. do 1918. pohađao je Višu pučku školu u Slavonskom Brodu, a 1918. prešao u drugi razred realne gimnazije.

U trećem razredu realne gimnazije, kao trinaestogodišnjak, počeo je pisati pjesme. Od školske godine 1920./1921. piše sustavnije.

Kao učenik petog razreda stanuje u brodskom samostanu, gdje piše devet pjesama. Uči svirati flautu, a 21. studenoga 1921. bilježi kratku skladbu Sjećanje.

U ožujku 1922. zagrebački srednjoškolski list Omladina objavljuje pjesmu Tužna jesen pod pseudonimom Margan Tadeon — jedinu njegovu pjesmu objavljenu za gimnazijskih godina.

24. rujna 1925., nakon popravnog ispita iz matematike, dobiva svjedodžbu o višem tečajnom ispitu — maturu.

13. listopada 1925. upisuje šumarstvo na Gospodarsko-šumarskom fakultetu. Dolaskom na studij započinje njegovo trajno životno vezivanje uz Zagreb.

Napušta šumarstvo i upisuje povijest južnoslavenskih književnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U časopisu Književnik, koji uređuje Milan Begović, objavljuje pjesmu Golubinja krila pod pseudonimom Tadeon.

Prvi put potpisuje vlastitim imenom: Pjesma mom srcu (Književnik) i ciklus Jednostavne pjesme o ljiljanima (Hrvatska revija). U zajedničkoj zbirci Lirika šestorice objavljeno je 11 njegovih pjesama.

U Zagrebu, u vlastitoj nakladi, objavljuje prvu samostalnu zbirku Lirika — 25 pjesama.

Sredinom kolovoza, u Rastušju, piše pjesmu posvećenu majci koja u noći tka — jednu od svojih najpoznatijih. Čitaj pjesmu u rukopisu →

Sunce nad oranicama (25 pjesama): Državno tužilaštvo zabranjuje raspačavanje i prodaju knjige; iste godine tiskano je izmijenjeno izdanje.

Putujući vlakom iz Broda u Zagreb, 19. travnja 1933. upoznaje studenticu povijesti umjetnosti Jelu Ljevaković — buduću suprugu i najvažniju životnu suputnicu.

Nakon rada u dnevniku Slovo, zapošljava se kao korektor službenog lista u Zakladi tiskare Narodnih novina, gdje radi do 1940.

Zbirka Pepeo srca s 80 pjesama; iste godine izlazi i esperantski izbor Kanto al mia koro.

25. veljače 1937. diplomira južnoslavenske književnosti i filozofiju. Iste godine objavljuje ciklus od trinaest pjesama Dani djetinjstva.

Izabran je za tajnika Društva hrvatskih književnika — uz pjesnički rad preuzima prve veće organizacijske dužnosti u hrvatskom književnom životu.

4. rujna 1939. u zagrebačkoj crkvi sv. Marka vjenčao se s Jelom Ljevaković. Kumovi su bili Jozo Kljaković i dr. Anto Pavlović.

Honorarni nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; 1940. postaje prosvjetni viši pristav — izvjestitelj za književnost pri Banovini Hrvatskoj.

Hrvatski izdavački bibliografski zavod objavljuje Tugu zemlje — 130 pjesama, među njima Baladu o zaklanim ovcama. Za knjigu 1943. prima Antunsku nagradu za poeziju. Čitaj Baladu →

Postavljen je za književnog tajnika Hrvatskoga izdavačkog bibliografskog zavoda — početak dugotrajnog profesionalnog uredničkog rada.

Urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske, od 1950. u izdavačkom poduzeću Zora. Osniva i uređuje biblioteku Djela hrvatskih pisaca; priređuje Gorana Kovačića, Vidrića, Kamova, Matoša i druge.

Izabran za potpredsjednika Matice hrvatske. Od 1952. do 1965. uređuje Matičinu biblioteku Hrvatski pjesnici, u kojoj izlazi 17 knjiga.

30. lipnja 1953. izabran je za izvanrednoga, odnosno tada dopisnoga člana JAZU u Razredu za književnost. Istodobno postaje upravitelj Instituta za književnost JAZU, na čijem čelu ostaje dvadeset godina.

Sabrane pjesme Blagdan žetve — 220 pjesama, od kojih 25 prvi put tiskano.

Najpopularniji pjesnički izbor — knjiga postaje najraširenije Tadijanovićevo izdanje i doživljava velik broj ponovljenih izdanja.

Knjiga izabranih pjesama Prsten; za nju 16. veljače 1964. prima Zmajevu nagradu Matice srpske. Čitaj pjesmu Prsten →

Predsjednička dužnost u Društvu književnika Hrvatske; sudjeluje u osnivanju pjesničke manifestacije Goranovo proljeće.

23. lipnja 1965. izabran je za redovitog člana JAZU-a — današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Najveće hrvatsko književno priznanje — Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo (za 1967.), uručena 19. lipnja 1968.

31. prosinca 1973., nakon dvadeset godina, završava mandat upravitelja Instituta za književnost JAZU-a i odlazi u mirovinu.

21. ožujka 1982. stručni žiri Goranova proljeća dodjeljuje mu Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus.

Naprijed objavljuje zbirku Kruh svagdanji — pjesme nastale od 1982. do 1986., s pogovorom Tonka Maroevića.

2. travnja 1987. prima Nagradu Tin Ujević — Kruh svagdanji proglašen je najboljom knjigom pjesama objavljenom 1986.

Naprijed objavljuje Sabrana djela Dragutina Tadijanovića u pet svezaka (~2100 stranica): pjesme, autobiografsku prozu i tekstove o hrvatskim piscima.

29. svibnja 1995. u Predsjedničkim dvorima primio je Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom te Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Hrvatska akademija kandidirala ga je u tri navrata za Nobelovu nagradu za književnost: 1996., 1997. i 2005.

Dragutin i Jela Tadijanović ugovorom darovali su svoju ostavštinu Gradu Slavonskom Brodu; Grad se obvezao urediti prostor budućeg Spomen doma u Starčevićevoj 8.

7. studenoga 2000. Gradska skupština jednoglasno ga proglašava počasnim građaninom Grada Zagreba. Počasni je građanin i Slavonskog Broda, Raba, Zaprešića, Udbine i Podlapca.

15. travnja 2004. u Zagrebu umire Jela Tadijanović-Ljevaković, osam dana prije 94. rođendana. Pokopana je u Mirogojskim arkadama.

Kroz projekt revitalizacije tradicijske gradnje rodna kuća u Rastušju počinje se postupno otvarati za organizirane stručne posjete, školske ekskurzije i književne skupove. Izvorna kuća stradala je u potresu 1964.; sadašnja je građevina podignuta na njezinim temeljima.

Svečanosti HAZU-a, Grada Zagreba i Školske knjige; predsjednik Mesić odlikuje ga Redom kneza Branimira s ogrlicom; objavljene su Sabrane pjesme 1920.–2005. Pjesnik te večeri poručuje: „Poživjet ću toliko koliko žive moje pjesme.”

14. ožujka 2006. na opatijskom šetalištu Slatini svečano je otkrivena njegova zvijezda u Hrvatskoj ulici slavnih.

8. studenoga 2006., povodom piščeva 101. rođendana, Spomen dom u Starčevićevoj 8 otvoren je za javnost — replika zagrebačkog stana iz Gajeve 2 s cjelokupnom ostavštinom koju su pjesnik i supruga darovali gradu. Iste godine objavljeni Sabrana pisma 1922.–2005. i knjiga prepjeva Ostani, ostani uza me. Više o Spomen domu →

27. lipnja 2007., u jutarnjim satima, umire u Zagrebu u 102. godini života — nazvan „živim klasikom hrvatskog pjesništva”.

3. srpnja 2007. pokopan je u zagrebačkim Mirogojskim arkadama, uz suprugu Jelu i brata Đuru.

HAZU iz pjesnikova legata ustanovljava Nagradu Dragutin Tadijanović kojom se potiču mladi hrvatski pjesnici. (Stavka izvan kronologije Matice hrvatske — izvor HAZU.)