Životopis
Dragutina Tadijanovića

1905–1925 · Rastušje i Slavonski BrodDjetinjstvo i školovanje

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. u Rastušju kod Slavonskoga Broda, kao prvo i najstarije od šestero djece zemljoradnika Emerika, zvanog Mirko, i Magdalene, zvane Manda, rođene Kegljen. Nižu pučku školu polazio je u susjednom Podvinju (1912.–1916.), a zatim Višu pučku školu u Slavonskom Brodu, odakle 1918. prelazi u drugi razred realne gimnazije.

Kao trinaestogodišnjak počinje pisati pjesme; kao učenik petog razreda stanuje u brodskom franjevačkom samostanu, gdje piše devet pjesama i uči svirati flautu. U ožujku 1922. zagrebački srednjoškolski list Omladina objavljuje pjesmu Tužna jesen pod pseudonimom Margan Tadeon — jedinu njegovu pjesmu objavljenu za gimnazijskih godina. Maturira 24. rujna 1925. u Slavonskom Brodu.

1925–1939 · ZagrebStudij, Lirika i Jela

U listopadu 1925. upisuje šumarstvo na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu, ali 1928. prelazi na Filozofski fakultet — povijest južnoslavenskih književnosti i filozofiju. U časopisu Književnik (ur. Milan Begović) 1928. objavljuje Golubinjim krilima, a 1930. prvi put potpisuje vlastitim imenom.

Godine 1931. u vlastitoj nakladi objavljuje prvu samostalnu zbirku Lirika (25 pjesama), koja ga čini jednim od najčitanijih hrvatskih pjesnika među dva rata. Iste godine, sredinom kolovoza u Rastušju, piše Dugo u noć, u zimsku bijelu noć — pjesmu posvećenu majci koja noću tka. Zbirka Sunce nad oranicama (1933.) zabranjena je odlukom Državnog tužilaštva, a iste godine vlakom iz Broda u Zagreb upoznaje studenticu povijesti umjetnosti Jelu Ljevaković, buduću suprugu. Uskoro slijede Pepeo srca (1936., 80 pjesama) i ciklus Dani djetinjstva (1937.). Diplomira 25. veljače 1937. te iste godine postaje tajnikom Društva hrvatskih književnika. S Jelom se vjenčava 4. rujna 1939. u crkvi sv. Marka u Zagrebu; kumovi su Jozo Kljaković i dr. Anto Pavlović.

1939–1945 · Ratne godineNastavnik, korektor, Tuga zemlje

Od 1935. do 1940. radi kao korektor službenog lista u Zakladi tiskare Narodnih novina, a od 1939. honorarno predaje hrvatski jezik i književnost na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 1942. Hrvatski izdavački bibliografski zavod objavljuje Tugu zemlje — zbirku od 130 pjesama među kojima je i Balada o zaklanim ovcama, jedna od najpoznatijih hrvatskih antiratnih pjesama. Za knjigu 1943. prima Antunsku nagradu za poeziju. Od 1944. do 1945. književni je tajnik HIBZ-a.

1945–1973 · Urednički i akademski radUrednik i akademik

Nakon rada u Nakladnom zavodu Hrvatske i izdavačkom poduzeću Zora, osniva i uređuje biblioteku Djela hrvatskih pisaca te priređuje djela Ivana Gorana Kovačića, Vladimira Vidrića, Janka Polića Kamova, A. G. Matoša i drugih autora. Od 1951. do 1954. potpredsjednik je Matice hrvatske, a od 1952. do 1965. uređuje Matičinu biblioteku Hrvatski pjesnici (17 knjiga).

Godine 1953. izabran je za izvanrednoga (dopisnog) člana JAZU u Razredu za književnost, a 1965. za redovitog člana. Od 1953. do umirovljenja 1973. upravitelj je Instituta za književnost JAZU. Predsjednik je Društva književnika Hrvatske 1964.–1965. i jedan od osnivača pjesničke manifestacije Goranovo proljeće.

1968–2005 · PriznanjaNagrade i odlikovanja

Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (za 1967., uručena 19. lipnja 1968.), Goranova vijenca (1982.) za cjelokupan opus i Nagrade Tin Ujević (1987.) za Kruh svagdanji. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem (1961.), Ordenom zasluga za narod (1976.), Ordenom Republike sa zlatnim vijencem (1987.), te 29. svibnja 1995. Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom i Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Nosilac je i najvišeg bugarskog odlikovanja Madarski konnik (2002.) te Reda kneza Branimira s ogrlicom (2005.). Hrvatska akademija kandidirala ga je za Nobelovu nagradu za književnost triput: 1996., 1997. i 2005.

1998–2007 · Kasne godineStoljetni pjesnik

Godine 1998. Dragutin i Jela Tadijanović ugovorom darovali su svoju ostavštinu Gradu Slavonskom Brodu. Jela umire 15. travnja 2004. Stoti rođendan proslavljen je 4. studenoga 2005. svečanostima HAZU-a, Grada Zagreba i Školske knjige; objavljene su Sabrane pjesme 1920.–2005. Tada je rekao: „Poživjet ću toliko koliko žive moje pjesme.” Godine 2006. otkrivena je njegova zvijezda u Hrvatskoj ulici slavnih u Opatiji (14. ožujka), a 8. studenoga, na njegov 101. rođendan, otvoren je Spomen dom u Slavonskom Brodu.

Umro je 27. lipnja 2007. u Zagrebu, u 102. godini života — nazvan „živim klasikom hrvatskog pjesništva”. Pokopan je 3. srpnja 2007. u Mirogojskim arkadama, uz suprugu Jelu i brata Đuru. Iza njega ostaje opus od više od 500 pjesama i dvadesetak temeljnih pjesničkih knjiga.

Nakon 2007.Ostavština

Od 2008. HAZU iz pjesnikova legata dodjeljuje Nagradu Dragutin Tadijanović mladim hrvatskim pjesnicima. Rodna kuća u Rastušju od 2004.–2005. postupno se otvara za stručne posjete, školske ekskurzije i književne skupove. Pjesma posvećena Slavoniji i Brodskom Posavlju, poznata kao „Moj zemlji zemlja”, i danas se izvodi kao neslužbena himna kraja.